Tijelo i emocije: zašto ne primjećujemo što osjećamo?

Koliko često tijekom dana slušamo sve oko sebe, a primjećujemo li pritom što nam vlastito tijelo pokušava reći?

Ponekad tek na kraju dana primijetimo koliko smo umorni. Ramena su nam napeta, čeljust stisnuta, osjećamo težinu u tijelu. Možda nas boli glava ili primjećujemo da već neko vrijeme dišemo plitko.

Tijekom dana obavili smo sve što je trebalo. Razgovarali s ljudima, donosili odluke, odgovarali na poruke, prilagođavali se različitim situacijama. Bili smo usmjereni na obaveze i ono što se događa oko nas.

A koliko smo pritom bili svjesni sebe?

Često vrlo dobro znamo što mislimo o nekoj situaciji. Možemo objasniti zašto smo uznemireni, što nas je naljutilo ili zbog čega smo zabrinuti. No kada se zapitamo što se pritom događa u našem tijelu, odgovor nam možda nije toliko jasan.

Ponekad smo toliko usmjereni na razumijevanje onoga što nam se događa da prestanemo primjećivati kako to zapravo doživljavamo.

Kako su tijelo i emocije povezani?

U geštalt terapiji čovjeka promatramo kao cjelinu. Naše misli, osjećaji, tijelo i način na koji ulazimo u odnose nisu odvojeni dijelovi nas, nego različiti aspekti istog iskustva.

Tijelo nije samo nešto što imamo. Ono je dio načina na koji postojimo u svijetu.

Kroz tijelo osjećamo, krećemo se, izražavamo svoje potrebe, približavamo se drugima ili se od njih udaljavamo.

Kada smo uznemireni, možda osjećamo stezanje u trbuhu. Kada smo tužni, možemo primijetiti težinu u prsima. Kada se naljutimo, možda stisnemo šake ili osjetimo napetost u ramenima.

No ne reagiramo svi jednako. Ista emocija kod različitih ljudi može biti praćena sasvim drugačijim tjelesnim iskustvom.

Zato u geštalt terapiji ne pokušavamo unaprijed odrediti što neka tjelesna reakcija znači. Zanima nas kako je osoba doživljava, u kojim se situacijama pojavljuje i kakvo značenje ima za nju. Zašto ponekad ne primjećujemo vlastite osjećaje?

Tijekom života učimo kako se ponašati, što pokazivati, a što zadržati za sebe.

Možda smo naučili da nije dobro pokazivati ljutnju. Da ne trebamo plakati pred drugima. Da moramo biti jaki, pristojni ili uvijek spremni pomoći.

Ponekad smo odrastali u okolnostima u kojima nije bilo dovoljno prostora za naše osjećaje i potrebe. Kako bismo se prilagodili, naučili smo neke reakcije zadržavati, a neke dijelove vlastitog iskustva manje primjećivati.

Takve prilagodbe mogu uključivati i način na koji dišemo, držimo tijelo ili se krećemo.

Primjerice, osoba koja je naučila ne izražavati ljutnju možda će tijekom neugodnog razgovora primijetiti da stišće čeljust ili zadržava dah. Možda će reći da joj nešto ne smeta, dok istodobno osjeća napetost koju ne zna povezati s onime što proživljava.

To ne znači da određena tjelesna reakcija uvijek ima isto emocionalno značenje. Ali ako zastanemo i obratimo pažnju na ono što se događa, možda ćemo primijetiti nešto što nam je do tada promicalo.

Ponekad toliko dugo zadržavamo određene osjećaje da s vremenom prestanemo primjećivati i samo zadržavanje.

Kada potiskivanje emocija postane način funkcioniranja

Načini na koje smo se tijekom života prilagođavali nisu nužno bili pogrešni.

Možda nam je bilo važno ne pokazati strah. Možda smo morali zadržati ljutnju kako bismo izbjegli sukob. Možda nam je povlačenje pomagalo da se osjećamo sigurnije.

U određenim okolnostima takve su prilagodbe imale smisla.

Teškoća može nastati kada ih nastavimo koristiti automatski, čak i onda kada nam više nisu potrebne.

Možemo se povući prije nego što smo uopće pokušali nešto reći. Pristati na nešto prije nego što smo provjerili želimo li to. Zadržati suze i onda kada smo uz osobu pred kojom bismo ih mogli pokazati.

S vremenom takvi obrasci mogu postati toliko poznati da ih više ni ne prepoznajemo kao nešto što radimo.

U geštalt terapiji takve reakcije ne promatramo samo kao nešto što treba ukloniti. Pokušavamo razumjeti kako su nastale, čemu su služile i kako danas utječu na naš život.

Jer ono što nas danas ograničava možda je nekada bilo važno za naš osjećaj sigurnosti.

Što nam napetost u tijelu može pomoći primijetiti?

Zamislimo situaciju u kojoj nas netko zamoli za uslugu.

Prije nego što smo uopće razmislili imamo li vremena ili želimo li pomoći, već smo rekli „da“.

Tek kasnije primjećujemo umor, napetost ili nezadovoljstvo.

Možda smo navikli biti dostupni drugima. Možda nam je teško nekoga razočarati ili se bojimo kako će reagirati ako odbijemo.

Ako zastanemo, možda ćemo primijetiti da je nelagoda bila prisutna i prije nego što smo pristali. Možda kao stezanje u trbuhu, napetost u ramenima ili potreba da se odmaknemo.

To ne znači da tijelo uvijek zna odgovor prije nas niti da svaka napetost ima psihološki uzrok.

Ali obraćanje pažnje na tjelesno iskustvo može nam pomoći da prepoznamo osjećaje i potrebe koje u određenom trenutku zanemarujemo.

Možda ćemo shvatiti da smo ljuti, iako smo mislili da nismo. Da smo umorni, iako nastavljamo preuzimati obaveze. Ili da nam nešto ne odgovara, iako smo navikli pristajati.

Kako razvijati svjesnost o vlastitim osjećajima?

Kada primijetimo napetost u tijelu, često je želimo što prije ukloniti. Želimo se opustiti, smiriti disanje ili prestati osjećati nelagodu.

No u geštalt pristupu ne polazimo od toga da svaku neugodnu reakciju trebamo odmah promijeniti.

Prije promjene važna je svjesnost.

Možemo primijetiti da zadržavamo dah dok govorimo o nečemu važnom. Da stišćemo šake kada smo ljuti. Da se povlačimo kada želimo nešto zatražiti.

Umjesto da odmah pokušamo promijeniti reakciju, možemo istražiti što se događa.

Što osjećamo u tom trenutku? Što nam je teško izraziti? Što nam je potrebno?

Ne moramo unaprijed znati odgovor.

Ponekad već samo primjećivanje vlastitog iskustva može otvoriti prostor za drugačiji odnos prema sebi.

Biti u kontaktu sa svojim tijelom ne znači da moramo neprestano pratiti svaku senzaciju niti da uvijek trebamo biti opušteni.

To znači postupno razvijati sposobnost da primijetimo što se s nama događa, kako reagiramo i što nam je potrebno.

Kada bolje prepoznajemo vlastite osjećaje i tjelesne reakcije, možemo postati svjesniji i načina na koje se prilagođavamo drugima, zadržavamo svoje potrebe ili izbjegavamo neugodne situacije.

To ne znači da ćemo uvijek znati što učiniti. Ali možemo početi prepoznavati mogućnosti koje ranije možda nismo vidjeli.

Jer promjena ne mora uvijek početi pokušajem da budemo drugačiji.

Ponekad počinje upravo onda kada si dopustimo primijetiti što osjećamo, bez potrebe da to odmah promijenimo.