Granice u odnosima: kako biti blizu, a ostati svoj

Kada govorimo o granicama u odnosima, često prvo pomislimo na sposobnost da kažemo „ne“, zaštitimo sebe ili se udaljimo od onoga što nam ne odgovara.

Ali zdrave granice nisu važne samo zato da bismo se zaštitili od drugih.

Iz Gestalt perspektive granica je mjesto susreta.

Upravo se na granici između mene i onoga što nisam ja događa kontakt.

Tu susrećem drugu osobu, primjećujem što se događa u meni, osjećam što mi odgovara, a što ne, približavam se ili udaljavam, govorim, slušam, prihvaćam, odbijam i biram.

Bez granice zapravo nema ni kontakta.

Jer da bih mogla susresti tebe, trebam postojati i ja.

Biti blizu, a ostati svoj

Zdrava granica nije zid.

Nije nešto što bi nas trebalo učiniti nedostupnima, neovisnima o drugima ili zaštićenima od svakog mogućeg razočaranja i povrede.

Ali nije ni potpuna otvorenost.

Granice su žive i mijenjaju se ovisno o situaciji, osobi koju susrećemo i onome što nam je u tom trenutku potrebno.

Nekada želimo blizinu. Nekada prostor.

Nekada želimo govoriti. Nekada nešto zadržati za sebe.

Nekada nam je potrebno osloniti se na drugoga, a nekada osjetiti vlastitu samostalnost.

Fleksibilna granica omogućuje nam upravo to kretanje – prema kontaktu i iz kontakta, bez toga da u odnosu moramo izgubiti sebe.

Zato pitanje nije samo:

Znam li postaviti granicu?

Jednako je važno pitanje:

Mogu li biti u kontaktu s tobom, a ostati u kontaktu sa sobom?

Gdje sam ja u ovom odnosu?

U Gestalt terapiji govorimo o granici kontakta – mjestu na kojem se susreću „ja“ i „ne-ja“, odnosno osoba i njena okolina.

Da bih mogla biti u stvarnom kontaktu s drugom osobom, trebam na neki način osjećati i sebe.

Što osjećam? Što želim? Što mi odgovara? Što mi ne odgovara?

Želim li se približiti ili mi treba više prostora?

Ponekad se toliko zatvorimo da nam je teško dopustiti drugome da nam se približi.

Ali možemo otići i u drugom smjeru – toliko se prilagoditi drugome da nam postane teško razlikovati vlastite potrebe, osjećaje i želje od njegovih.

Tada pitanje granica više nije samo:

Kako da kažem ne?

Nego:

Gdje sam ja u ovom odnosu?

Kako prilagođavamo kontakt

Gestalt ne promatra načine na koje ulazimo u kontakt samo kao nešto pogrešno što treba ukloniti.

Tijekom života razvijamo različite načine prilagođavanja ljudima i okolnostima. Neki od njih u određenom trenutku mogu biti vrlo korisni.

Teškoća nastaje kada postanu toliko automatski da više nemamo mnogo izbora.

Primjerice, možemo prihvaćati tuđa pravila, očekivanja i uvjerenja bez provjeravanja odgovaraju li nama. U Gestaltu to nazivamo introjekcijom.

Možemo vlastite osjećaje ili potrebe doživljavati kao da pripadaju drugima. To nazivamo projekcijom.

Možemo nešto što želimo izraziti prema drugome okrenuti prema sebi – primjerice ljutnju zadržati i pretvoriti je u napetost ili samokritiku. To nazivamo retrofleksijom.

A možemo i izgubiti jasnu razliku između sebe i drugoga. Tada nam postaje teško znati što želim ja, a što želi druga osoba, gdje je moje mišljenje, a gdje tuđe. U Gestaltu govorimo o konfluenciji.

Ni jedan od ovih načina kontakta nije sam po sebi uvijek „loš“.

Važno je koliko smo svjesni onoga što radimo i imamo li mogućnost učiniti nešto drugačije kada nam stari način više ne služi.

Granice počinju svjesnošću

Kada govorimo o granicama, lako je odmah krenuti prema ponašanju.

Trebam naučiti reći ne.

Trebam biti odlučnija.

Trebam se više zauzeti za sebe.

Ali prije nego što granicu izrazimo drugome, važno je na neki način prepoznati ju u sebi.

Primijetiti da nam nešto ne odgovara.

Osjetiti nelagodu.

Prepoznati ljutnju.

Primijetiti umor.

Znati da nešto želimo ili ne želimo.

Primijetiti da smo pristali na nešto na što zapravo nismo htjeli pristati.

Zato je svjesnost toliko važna za granice.

Ako ne prepoznajem što mi se događa, teško ću jasno prepoznati i gdje je moja granica.

Tijelo često zna prije nas

Granice ne prepoznajemo samo kroz misli.

Ponekad tijelo registrira da nam nešto ne odgovara mnogo prije nego što uspijemo riječima objasniti što se događa.

Možemo osjetiti stezanje u trbuhu, napetost u ramenima, zadržavanje daha ili potrebu da se fizički odmaknemo. Možemo osjetiti olakšanje kada neki susret završi.

Ili primijetiti koliko nam tijelo omekša uz osobu uz koju se osjećamo sigurno.

To ne znači da svaku tjelesnu reakciju trebamo odmah pretvoriti u odluku.

Ali možemo je primijetiti.

Što mi se upravo sada događa?

I ostati dovoljno dugo uz to iskustvo da ga bolje upoznamo.

Granice nisu iste u svakom odnosu

Ne ponašamo se jednako sa svim ljudima.

S jednom osobom možemo vrlo lako reći ne, a pred drugom počinjemo objašnjavati, opravdavati se ili popuštati. U jednom odnosu osjećamo slobodu da se ne slažemo. U drugom se vrlo brzo prilagodimo. Negdje nam je lako tražiti ono što nam treba, a negdje svoje potrebe jedva osjećamo.Iz Gestalt perspektive to ima smisla jer osobu ne promatramo odvojeno od njezine okoline i odnosa.

Granica zato nije samo nešto što „imam“.

Ona se pojavljuje između mene i svijeta koji susrećem.

Granica kao mogućnost kontakta

Cilj nije izgraditi granice toliko čvrste da nas više nitko ne može povrijediti.

Takve bi nas granice istovremeno udaljile i od kontakta koji nam je potreban.

Cilj nije ni biti potpuno otvoren prema svima.

Fleksibilna granica omogućuje nam da biramo.

Mogu se približiti.

Mogu se udaljiti.

Mogu reći da.

Mogu reći ne.

Mogu nešto podijeliti, a nešto zadržati za sebe.

Mogu čuti drugoga, a da se ne moram s njim složiti.

Mogu dopustiti da me odnos dotakne, a da u njemu ne izgubim sebe.

Iz Gestalt perspektive granica zato nije suprotnost kontaktu.

Granica je mjesto na kojem kontakt postaje moguć.

Jer kontakt ne nastaje kada između nas nema granice.

Nastaje kada se možemo susresti kao dvije različite osobe – povezati se, utjecati jedno na drugo, približiti se i udaljiti – a pritom ostati u kontaktu i sa sobom