Anksioznost: kako ostati u kontaktu sa sobom kada se pojavi strah

Anksioznost može imati mnogo lica. Možemo je prepoznati kao zabrinutost, strah i nemir, ali i kroz napetost u tijelu, nesanicu, umor, teškoće s koncentracijom ili stalnu potrebu da nešto radimo.

O anksioznosti danas možemo pronaći mnogo informacija. Čitamo o simptomima anksioznosti, slušamo podcaste, gledamo videe i učimo različite tehnike koje nam mogu pomoći da se smirimo.

I sve to može biti korisno.

Ali postoji dio koji ne možemo upoznati samo čitanjem o anksioznosti.

To je vlastito iskustvo.

Što se događa sa mnom kada se pojave strah, briga ili neizvjesnost?

Ne samo što tada mislim, nego što osjećam u tijelu, kako dišem, što radim sa sobom, od čega se povlačim i što mi je u tom trenutku potrebno.

Iz Gestalt perspektive upravo tu počinje zanimljiviji susret s anksioznošću.

Ne samo u pitanju kako je ukloniti, nego u pitanju:

Što mi se zapravo događa i mogu li, dok to osjećam, ostati u kontaktu sa sobom?

Anksioznost ne mora uvijek izgledati kao anksioznost

Kada pomislimo na anksioznost, često zamišljamo snažan strah, ubrzano lupanje srca, nemir ili osjećaj da će se nešto loše dogoditi.

Ali ona može biti i puno manje očita.

Može se pojaviti kao stalna zabrinutost.

Napetost.

Nesanica.

Teškoće s koncentracijom.

Umor.

Potreba da stalno nešto radimo.

Izbjegavanje.

Povlačenje.

Ili kao osjećaj da smo stalno „uključeni“, a zapravo sve manje osjećamo sebe.

To sam u jednom razdoblju prepoznala i kod sebe.

Godinama sam radila u korporativnom okruženju i dugo nisam svoje iskustvo nazivala anksioznošću. Ono što sam jasno osjećala bio je umor. Stalno sam bila umorna.

Nastavljala sam raditi, obavljati zadatke i funkcionirati, ali istovremeno sam znala da više ne želim ostati tamo gdje jesam. A sama pomisao na promjenu otvarala je strah, brigu i neizvjesnost.

Izvana sam funkcionirala.

I upravo zato je bilo lako ne čuti ono što se već događalo u meni.

Tijelo ponekad govori ono što još nismo izgovorili

Anksioznost nije samo ono o čemu razmišljamo.

Ona ima i svoju tjelesnu dimenziju.

Stezanje u prsima. Čvor u želucu. Plitko disanje.

Napeta ramena. Nemir. Umor. Buđenje tijekom noći.

Tijelo može slati signale puno prije nego što jasno izgovorimo:

Nešto mi je previše. Nešto me plaši. Ne želim više ovako.

Lako je tada pokušati utišati neugodu.

Zaposliti se. Uzeti mobitel.

Pojesti nešto. Raditi još više.

Razmišljati još više.

Neke od tih načina koristimo toliko dugo da ih više ni ne primjećujemo.

Ono što nas je nekada štitilo

Ljudi razvijaju različite načine nošenja s neugodnim osjećajima.

U određenom trenutku života oni su nam mogli pomoći da izdržimo nešto za što tada nismo imali dovoljno podrške.

Naučili smo se isključiti.

Ne osjećati previše.

Biti jaki.

Predviđati što bi moglo poći po zlu.

Držati stvari pod kontrolom.

Stalno biti zauzeti.

Problem nije u tome što smo jednom pronašli način da se zaštitimo.

Važnije pitanje je:

Pomaže li mi taj način još uvijek?

Jer nešto što nas je nekada štitilo danas nas može udaljavati od vlastitog iskustva.

Što se događa prije nego što se povučem?

Iz Gestalt perspektive ne zanima nas samo zašto je anksioznost nastala.

Zanima nas i kako se ona događa sada.

Što se događa neposredno prije nego što se povučem?

Što osjetim kada trebam napraviti nešto neizvjesno?

Što se događa u tijelu?

Koje misli dolaze?

Što tada napravim?

Odustanem? Odgađam?

Počnem pretjerano razmišljati?

Tražim sigurnost da će sve biti u redu?

Pokušavam kontrolirati ono što se zapravo ne može kontrolirati?

Takva pitanja nisu tu da bismo sebe još više analizirali.

Ona nam pomažu primijetiti kako organiziramo svoje iskustvo kada se pojave strah i neizvjesnost.

Kada nas strah zaustavi

I podcast iz kojeg je nastao ovaj tekst nekada je za mene predstavljao takav iskorak.

Dok sam samo pisala i objavljivala sadržaj, mogla sam ostati donekle skrivena. Snimiti vlastiti glas i pustiti ga drugima značilo je pokazati se na drugačiji način.

A uz to su došli strah, odgađanje i nelagoda.

Kada nas strah zaustavi, povlačenje nam često kratkoročno donese olakšanje.

Neću ipak.

Napravit ću to drugi put.

Nisam još spremna.

Napetost se smanji.

Ali ponekad zajedno s njom ostane i osjećaj da smo se udaljili od nečega što nam je bilo važno.

Upravo tu anksioznost možemo pogledati i kroz kontakt:

Što želim, a prema čemu se ne usuđujem krenuti?

Svjesnost ne znači riješiti se anksioznosti

Kada nam je neugodno, prirodno želimo da neugoda prestane.

Ali ako je jedini cilj riješiti se anksioznosti, lako možemo ponovno početi raditi isto ono što već radimo – boriti se protiv vlastitog iskustva.

Gestalt nudi drugačije polazište.

Prvo primijetiti.

Što se sada događa?

Što osjećam dok o ovome govorim ili razmišljam?

Gdje to osjećam u tijelu?

Kako dišem?

Što upravo sada pokušavam izbjeći?

Što mi je potrebno?

Svjesnost ne znači da će neugoda odmah nestati.

Ali kada počnemo prepoznavati vlastite automatske reakcije, dobivamo nešto što prije možda nismo imali – više mogućnosti izbora.

Vratiti se sebi

Ne možemo iz života ukloniti neizvjesnost.

Ne možemo osigurati da se nikada nećemo bojati, brinuti ili osjećati nemoćno.

Strah, briga i neizvjesnost dio su ljudskog iskustva.

Ali možemo razvijati sposobnost da primijetimo što se s nama događa prije nego što automatski pobjegnemo od tog iskustva.

Ponekad to znači zastati.

Primijetiti dah.

Osjetiti tijelo.

Prepoznati da smo uplašeni.

Primijetiti što upravo pokušavamo izbjeći.

Potražiti podršku kada nam je potrebna.

I zapitati se:

Što mi se događa i što mi je sada potrebno?

Kontakt sa sobom ne znači da više nema straha.

Znači da, i kada se strah pojavi, ne moramo automatski napustiti sebe.