Sram: zašto se želimo sakriti?

Postoje trenuci nakon kojih poželimo nestati. Nešto smo rekli u društvu i kasnije satima razmišljamo o tome kako je zvučalo. Pokazali smo nešto osobno, bili glasniji ili emotivniji nego inače. Izrekli smo svoje mišljenje, a nečiji pogled ili komentar bio je dovoljan da se počnemo pitati jesmo li ipak trebali šutjeti.

Ponekad jasno znamo da osjećamo sram. Ali često ga uopće ne prepoznamo.

Umjesto toga, mislimo:

Zašto sam to rekla? Što će sada misliti o meni? Baš sam ispala glupa. Trebala sam biti drugačija. Sa mnom nešto nije u redu.

I upravo tu možemo početi govoriti o sramu.

Kada više nije problem ono što sam napravila, nego ja.

Kod krivnje je naše iskustvo najčešće povezano s nečim što smo napravili: pogriješila sam, povrijedila sam nekoga, postupila sam suprotno svojim vrijednostima.

Kod srama iskustvo često ide dublje.

Ne radi se više samo o tome da sam napravila nešto pogrešno. Pojavljuje se osjećaj da sa mnom nešto nije u redu.

Previše sam. Premalo sam. Čudna sam. Slaba sam. Nedovoljno dobra sam.

Sram je zato snažno povezan s pogledom drugoga. Kao da se u jednom trenutku počnemo gledati njegovim očima i pitati se:

Kako me vidiš?

A iza toga može stajati još osjetljivije pitanje:

Hoćeš li me prihvatiti ako me stvarno vidiš?

Kada je sigurnije sakriti se

Ako smo tijekom života doživljavali da neki naši dijelovi nailaze na kritiku, ismijavanje, prezir ili odbacivanje, skrivanje može postati način zaštite.

Možemo naučiti ne plakati. Ne pokazivati ljutnju. Ne govoriti previše. Ne tražiti. Ne isticati se.

Ne pokazivati koliko nam je stalo.

Ono što kasnije doživljavamo kao problem – povlačenje, pretjerano prilagođavanje ili teškoću da se pokažemo pred drugima – nekada je imalo svoju zaštitnu funkciju.

Zato pitanje ne mora odmah biti:

Kako da se prestanem sramiti?

Korisnije je prvo zastati uz pitanje:

Od čega me moje skrivanje pokušava zaštititi?

Kada pogled drugoga postane naš vlastiti

Nakon nekog vremena više nam nije potrebna druga osoba koja će nas posramiti.

Možemo to početi raditi sami sebi.

Kako si mogla biti tako glupa? Opet si previše pričala. Nemoj se isticati. Što si uopće mislila?

Pogled drugoga postupno može postati naš vlastiti pogled na sebe.

I tada se više ne skrivamo samo od drugih. Počinjemo umanjivati vlastite želje, osjećaje, potrebe ili uspjehe. Toliko se možemo baviti time kako ćemo biti doživljeni da izgubimo kontakt s pitanjem:

A što ja zapravo osjećam, mislim ili želim?

Što se događa sa mnom pred drugim?

Geštalt sram ne promatra odvojeno od kontakta i odnosa.

Nismo isti sa svakom osobom.

U nekim odnosima možemo biti spontani, pogriješiti, reći da nešto ne znamo, pokazati nesigurnost ili se ne složiti. U drugima vrlo brzo počnemo paziti što govorimo, kako izgledamo i koliko sebe pokazujemo.

Kada se pojavi sram, možemo se zatvoriti i udaljiti. Kao da između sebe i drugoga podignemo zid.

Ali možemo otići i u drugom smjeru – toliko se prilagoditi drugome da više ne znamo gdje završavaju njegova očekivanja, a počinjemo mi.

Sram tako ne utječe samo na to kako vidimo sebe. Utječe i na način na koji ulazimo u odnos s drugim ljudima.

Zato jedno od važnih pitanja nije samo:

Mogu li biti viđena?

Nego:

Mogu li biti viđena i ostati svoja?

Ne moramo odmah ništa popravljat

Kada kod sebe prepoznamo nešto što nam stvara teškoće, lako odmah krenemo prema promjeni.

Kako da prestanem? Kako da budem sigurnija? Kako da se manje sramim?

Gestalt pristup nudi drugačije polazište.

Prije nego što pokušamo postati drugačiji, možemo jasnije vidjeti ono što već jest.

Što se sada događa sa mnom?

Što osjećam u tijelu?

Što zamišljam da druga osoba misli o meni?

Želim li se povući, objasniti, prilagoditi, sakriti?

I što mi je u ovom trenutku potrebno?

Cilj nije postati osoba koja se nikada ne srami.

Važan pomak događa se kada sram možemo prepoznati kao sram, umjesto da iz njegova pojavljivanja automatski zaključimo da nešto nije u redu s nama.

Od skrivanja prema kontaktu ne znači da više nikada nećemo poželjeti nestati.

Znači da, kada se potreba za skrivanjem pojavi, možemo prepoznati što nam se događa i ostati malo više uz sebe.

S vremenom se otvara prostor i za drugačije iskustvo: biti viđen, a ne izgubiti sebe.